Jazz Dance


Jazz dance u Plesnom studiju Edite Cebalo možete vježbati na tri razine: početnoj, srednjoj i naprednoj. S polaskom u prvi razred osnovne škole dijete može početi plesati jazz dance u našem studiju, a osnovnoškolski polaznici dijele se na u dvije skupine: mlađi (od 1. do 4. razreda) te stariji (od 5. do 8. razreda). Jazz dance u našem studiju plešu i srednjoškolci, studenti, ali i odrasli. Lirski jazz, mjuzikl dance i MTV dance najpopularnije su plesne tehnike u plesnom studiju Edite Cebalo. Treninzi se odvijaju u kasnopopodnevnim satima, večernjim satima, radnim danima i vikendom.

 

VRSTE JAZZ TEHNIKA

1. LIRSKI JAZZ

Pod jakim je utjecajem klasičnog baleta. Kretnje koriste cijelo tijelo naglašavajući njegovu liniju. Pokreti su fluidni s impulsima koji naglašavaju dinamiku. S ovom tehnikom se povezuje Luigi-tehnika.

2. MUSICAL COMEDY JAZZ

Teatralni jazz je stil koji se izvodi na pozornici Broadwaya i u mnogim plesnim mjuziklima. Karakterističan je po tome što pokreti prate tijek priče komada u kojem se izvode. Često se koriste rekviziti: šeširi, strelice, štap itd. Najčešće scene su u New Yorku i Londonu.

3. FUNKY JAZZ

Disco jazz se povezuje s Los Angelesom. Razlika između lirskog koji je fluidan ova tehnika sadrži mnogo izolacija, vrtnja kukovima i glavom. Plesni pokret ima tendenciju ka ritmiziranju tijelom i rukama. To je najnoviji smjer ove tehnike. Uključuje energične izolacije i sinkopirani rad nogu. To je forma break dancinga. Izvodi se na rock i pop glazbu i visoko je energičan.

4. AFRO HAITSKI JAZZ

Nastao je od afričkih pokreta i etničkih plesova karipskih otoka. Istraživala ga je Chaterine Dunham. Karakterističan je po tome što je najviše uključena kralježnica te vrat i kukovi, a noge su u laganom počučnju. Pokreti su duplicirani iz afričkih ceremonijala, te imaju virtualni karakter.

Povijest Jazz Dancea

Jazz dance je poseban smjer plesa, specifičan po tome što ga se može čuti, osjetiti, vidjeti, ali ga se teško može definirati. Javio se prije 70-tak godina i razvijao se sa glazbom popularnom za određeno vrijeme. Jazz dance je plesna forma, kreativna i nadasve osobna. Plesač plešući jazz dance umjesto čvrstih restrikcija tipičnih za klasični balet koristi svoju sposobnost i energiju. Moderan ples je odbacio tradicionalni vokabular klasičnog baleta smatrajući ga nepodesnim izrazom suvremenog života i otkrio druge oblike pokreta, koji se bolje uklapaju u današnje vrijeme modernih preokupacija. U usporedbi s klasičnim baletom koji je striktan i kontroliran, jazz ples dolazi iz duše ili bolje rečeno iz trbuha. Dakle, osnovni impuls se stvara u predjelu abdomena te se poput vala harmonično širi kroz sve dijelove tijela. Jazz dance nije slobodan stil, već ima svoje zakone i bazne pokrete. To je specifična forma na čijoj se osnovnoj tehnici izvode varijacije. Svaki učitelj ima svoj specifičan stil bezuvjetno visoko tehnički i energičan. Nakon svega ples mora izgledati nadasve prirodno. Mnogi povjesničari će reći da je jazz ples usko vezan sa crnim afričkom kontinentom i robovima. U Africi je svaki događaj slavljen muzikom i plesom. Dolaskom afričkih robova na američki kontinent rodila se i nova kultura sa afro-američkim elementima. Danas možemo reći da se baza jazz plesa zasniva na kombinaciji američkih i europskih plesača. Nosioci ove tehnike su u početku bili cni izvođači. Jazz ples također ima backround u klasičnom baletu, te se izvodi na sve vrste glazbe. Danas je jazz dance tehnika najzastupljenija u Americi i Engleskoj. Možemo slobodno reći da je glazba naprosto tjerala tijelo da se kreće prema ritmu. Tako je New Orleans bio jedan od prvih gradova u kojem su crnci, iako su im robovlasnici zabranjivali, zadržavali svoju kulturu i identitet. Karakteristika njihovog plesnog izražavanja je mnoštvo udaraca stopala o pod, pljeskanje i izvođenje ritmičkog glasanja. U 19. stoljeću američki bijelci su otkrili da uživaju u muzici i plesu robova. U predstavama su bijelci parodirali stil života i popularizirali afrički stil plesa i muzike. On se bazirao na solo izvođenju i improvizaciji. 1859. godine nastaje predstava “Odbjegli rob” koja govori o njihovom životu. Crnci se postepeno sele na sjever, gdje zamjenjuju bijele izvođače. Njihov ples je smatran zabavom juga sve dok ga nisu uobličili u poseban stil i nazvali ga “cake walk”. Dolaskom varijetea bijelci imitiraju crne plesače, ali su pod utjecajem irskog i engleskog plesa sa brzim radom noga i stopala te minimalnim pokretima ruku (“buck and wing”). Metrički uzorak tipični za afričku muziku gdje je naglašene druga doba, za razliku od engleskog gdje je naglasak na prvoj dobi. Pod utjecajem naglašene druge dobe, nastaje sinkopa u glazbi koja je rezultirala razvojem novog stila i bila je osnovna značajka jazz plesa. Crni plesači su bili u nepovlaštenom položaju. Odlaze u Europu gdje su i predstavili novu formu jazz muzike i jazz plesa. U Europi su bili vrlo dobro prihvaćeni. U muzičkim komedijama tih godina u Americi pojavljuje se “ministral show”. Najkarakterističniji plesovi toga doba su: fast paced, hedstick i one-step dance. Publika u početku nije prihvaćala novi način plesnog izražavanja. Krajem 1. svjetskog rata ples je reflektirao potrebu publike za oslobađanjem duha i tijela. Najpoznatije ime tog doba Josephine Backer izbila je odmah u prvi plan zbog svojih drugačijih pokreta punih finesa. Plesala je na Broadway-u, a u Parizu postiže golem uspjeh. 30-tih godina u vrijeme depresije javila se želja za bijegom iz problema. Održavali su se veliki plesni maratoni uz big bandove. To je vrijeme Glen Millera i Ben Goodmana, vrijeme swinga, a ples je bio interakcija energije i muzike. Pariz je bio centar crnih plesača u to vrijeme. Javlja se step kojeg naročito popularizira Fred Astaire i njegova partnerica Ginger Rogers. To je bila era podjeljenosti mišljenja o kvaliteti te vrste plesnog izražavanja. “. svjetski rat je zaustavio popularnost jazz plesa, koji je postepeno nakon rata rastao i poprimao svoj profesionalni oblik. Tijekom 40-tih godina jazz ples je bio pod utjecajem baleta i modernog plesa. Jazz je razvio sofisticiranost i umjetničku kvalitetu. Za razliku od ranog jazz danca izvođenog od strane talentiranih plesača bez obrazovanja, moderni je bio izvođen od strane profesionalno obrazovanih plesača modernog plesa. Tako je jazz vremenom otišao na scenu Broadwaya i pridobio poštovanje baletnih plesača i koreografa modernog baleta. 1943 najpoznatiju predstavu ” Oklahoma” koreografirao je Agnes De Mille, a označila je početak plesa kod glavnog aspekta muzičke komedije. Razvojem broadwayskog mjuzikla započinje era slobodne i više ritmičke forme jazz dancea. 1944. koreograf Jerome Robins koreografirao je balet Fancy Free dotada novom , najslobodnijom i najromantičnijom formom – zvanom jazz. Jazz tehnika se dalje popularizira na filmu. Gene Kelly je utjecao s individualnim, energičnim stilom inspiriran sportskim arenama. Jack Cole je ime koje se smatra ocem jazz-dance tehnike. Cole je razvio novi stil i tehniku koja je uključivala izolacije sa prirodnim kretnjama tijela. To je val koji se kreće iz jednog pokreta u drugi. Njegova najpoznatija produkcija je Kismet 1953. U to vrijeme dolazi do spajanja afro-haićanskog, zapadno-indijanskog i latinskog plesnog pokreta s jazz-danceom. Jazz dance se vraća svojim korjenima i izvodi se na ritam bubnjeva kao primaran izvor muzike. Catherine Dunham i Pearl Primus, dvoje crnih plesača koji se bave antropologijom počinju proučavati plesne forme, te pridonose povećavanju vokabulara modernog jazz dancea. Njihov rad je pridobio poštovanje za etničke početke jazz plesa. Početkom 50-tih otvara se nova dekada plesa. Javljaju se mjuzikli ozbiljnije tematike, te ples postaje glavna tematika u njima. Jeromee Robims je koreografirao “West Side Story” kojim je oduševio publiku koristeći jazz ples da bi pokazao brutalnost sredine u kojoj su odrastali mladi latino-amerikanci. Karakterističan stil plesa je prepun detalja iz uličnog načina života, hodanja u počučnju i pucketanja prstima. Poznati mjuzikli su Amerikanac u Parizu i Singing in the Rain u koreografiji Gene Kelly. Ples prati liniju priču. U 50-tim godinama Matt Matocks se izdvaja kao talent u razvoju profesionalnog jazz dance-a. Njegova tehnika uključuje izolacije dijelova tijela. On kaže da je tijelo u svojoj jednostavnoj formi ravna linija po kojoj se dalje kreira pokret. Matocks stil je ritmičan s jakim, oštrim akcentima. 60-tih godina televizija popularizira jazz ples. Koreograf Luigi Giordano osniva tehniku koja zahtijeva da tijelo bude u punoj snazi. Njegova tehnika je lirična pod utjecajem klasičnog baleta. Najpoznatiji mjuzikli: “Cabaret” – koreograf Ron Field i “Sweet Charity” – koreograf Bob Fosse. 70-tih godina nastaje mjuzikl “Grease” i “Corus Line”. Jazz dance obnavlja plesove 50-tih godina. Bob Fosse koreografira “All that jazz” i “Cabaret”. 1973 dobio je Oscara, Tony i Emmy. Njegov stil je visoko kreativan, bizarnih pokreta, a koreografija je energična i erotična. Važan utjecaj na jazz dance dolazi iz getoa New Yorka kao fenomen-break dance. 80-tih godina nastaje mjuzikl “Cats”, a plesni medij 80-tih je film: Fame, Flashdance, Stayinc Alive itd… Stil jazz plesa je prilagođen širokoj pulici. Jazz ples u ovim godinama doživljava pun procvat, te ga se uvodi u gimnastičke dvorane kao oblik rekreacije. Jazz ples postaje oblik rekreacije širokih masa. Početkom MTV-a 1981. muzički spotovi su kombinirali high-energy jazz, balet, ulični ples, te društveni ples na potpuno novi način. Najpoznatije ime jazz plesne scene 90-tih je Alvin Ailey. Kao mlad plesač grupe Lestera Hortona iz Los Angelesa počeo je paralelno sa svojim mentorom nezavisno razvijati vlastitu karijeru, koristeći rituale i etnički materijal s dodatkom elemenata vezanih za vlastito podrijetlo. Jazz ples je obacio tradicionalni vokabular klasičnog baleta smatrajući ga nepodesnim izrazom suvremenog života i otkrio druge oblike pokreta koji se bolje uklapaju u današnje vrijeme modernih preokupacija.

Učitelji: Edita Cebalo Barbara ŠečkovićBarbara Šečković, Vedrana Holjevac Domljan, Jana Ožbolt i Nikolina Huđin

 

 

WP Like Button Plugin by Free WordPress Templates